• Određena doza pesimizma sama po sebi zapravo nije nužno loša stvar. Ona um čini budnijim, upoznatijim s onim što se događa ovdje, ondje i svuda. Ali previše pesimizma pritišće srce, crpi energiju i motivaciju. Oslabljuje nas emotivno i psihički. Da bismo bili mentalno zdraviji, možda nam u eri kad je sve u neprestanom previranju treba mješavina svjesnog optimizma i kreativnog pesimizma. Gramscijevim riječima, “pesimizam intelekta, optimizam volje”.

    Elif Shafak, Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

    Vesna Prica, Roditelji, 1970
    Yan Wang Preston, Mother river, Y21 2,000km from the river source

    Ograda

    Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
    na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
    kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
    otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
    niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
    strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
    Što sam ja prema jednom običnom prolazu
    kojega su želje nedopušteno napravile,
    kojeg želje održavaju i ni trenutak
    ne ostavljaju samog? Čak se i kos
    izgleda s visoke grane sprema
    proletjeti kroz njega.

    Danijel Dragojević

    I dok je tako koračao nabujalom ulicom u tu duboku ljetnu večer, obuzela ga je ona osobita osamljenost koja se osjeća samo u čudovišnoj bezličnosti mnoštva, onaj neusporedivi osjećaj čiste samoće koji se ne javlja ni u kojim drugim okolnostima. Samotan lik u jednoličnu pustinjskom prostranstvu nikada nije toliko sam kao osoba izgubljena u beskraju napućena velegrada. Onaj tko je sam u pustinji, svejednako je svjestan svoje važnosti, ma kako male, i svojeg odnosa prema prostoru kojeg vidi. No onaj tko je osamljen usred gusta jata, izgubi svijest o sebi kao pojedincu. Stotine nepoznatih tijela koje ga nehotice pritišću, stotine neznanih očiju koje tupo, bez iskre prepoznavanja, gledaju u njegovo lice, glasovi koji govore iznad, oko njega, ali nikad njemu – u tom leži istinska samoća. Svega je toga bio nejasno svjestan dok je posrtao puštajući da ga rijeka nosi.

    John Williams, Ništa osim noći

    David Hilliard, Transgressors, 2012

    Pišući o sebi u prvom licu, ugušio sam sebe i učinio se nevidljivim, onemogućio sam sebi da pronađem ono što tražim. Morao sam razdvojiti sebe od sebe, odmaknuti se i izdupsti nešto prostora između sebe i svoje teme (koja sam bio ja) pa sam se zato vratio na početak drugog dijela i počeo ga pisati u trećem licu. Ja se pretvorio u on, a udaljenost koju je stvorila ta mala promjena omogućila mi je da završim knjigu. Možda on (Walker) trpi zbog istog problema, nagađao sam. Možda je preblizu svojoj temi. Možda je materijal previše bolan i osoban da bi o njemu objektivno pisao u prvom licu.

    Paul Auster, Nevidljivo

    Laura Letinsky, Untitled, Laura and Eric (bra), from Venus Inferred, 1993


    The theories about progress and the ‘genius which always pierces through’, arise from the fact that it is intolerable to suppose that what is most precious in the world should be given over to chance. It is because it is intolerable that it ought to be contemplated.
    Creation is this very thing.
    The only good which is not subject to chance is that which is outside the world.
    The vulnerability of precious things is beautiful because vulnerability is a mark of existence.
    The destruction of Troy. The fall of the petals from fruit trees in blossom. To know that what is most precious is not rooted in existence—that is beautiful. Why? It projects the soul beyond time.
    The woman who wishes for a child white as snow and red as blood gets it, but she dies and the child is given over to a stepmother.

    Simone Veil, Gravity and Grace, 1947

    Hans Breder, Ana Mendieta, Hotel Principal, Oaxaca, 1973

    Aleksandar Battista Ilić, Ivana Keser, Tomislav Gotovac, Weekend Art Hallelujah the Hill, 1996-2000
    Mohamed Bourouissa, Peripherique, Le groupe, 2007
    le printemps, from the new painting by elina brotherus
    Elina Brotherus, Le Printemps, 2001, The New Painting

    Juan Ramon Jimenez

    U beskrajnoj bjelini
    (snijeg, smilje i solana)
    izgubi svoju fantaziju.

    Bijela se boja kreće
    po nijemom ćilimu
    od perja golubinjeg.

    Bez očiju i pokreta
    nepomičan pati san.
    Al u nutrini drhti.

    U beskrajnoj bjelini,
    kakvu čistu i prostranu ranu
    ostavi njegova fantazija!

    U beskrajnoj bjelini.

    Snijeg. Smilje. Solana.

    Federico Garcia Lorca

  • Izumiru stanovništva čitavih gradova, dolaze nova, pa i ona umiru: kuće, nizovi kuća, ulice, milje pločnika, gomile opeka, kamenje. Sad pripada ovom, sad onom. Ovaj vlasnik, pa onaj. Kažu, vlasnik kuće nikad ne umire. Kad jedan odapne papke, već drugi staje na njegovo mjesto. Kupuju to mjesto zlatom, a još uvijek im ostaje sve zlato. Tu se krije neka lopovština. Zbijene u gradove, vjekovi ih uništavaju. Piramide na pijesku. Sagrađene o kruhu i luku. Robovi kineskog zida. Babilon. Ostaju kamene gromade. Okrugle kule. Ostaju ruševine, puzava predgrađa, smandrljana, divlje kuće koju niču kao gljive, sagrađene od vjetra. Noćna skloništa.

    James Joyce, Uliks

    Vesna Prica, Autoportret, 1971
    Sofija Silvija, Boxed


    Slava može biti dobra ili loša – ova druga uglavnom se naziva glasinama. Ponekad ideje dobra i zla u svojim neprestanim mijenama zamršuju problem i u nekim se slučajevima isprepleću. Gdje neki vide ubojicu, drugi vide odvažna čovjeka. Gdje neki vide mučenika, drugi vide budalu. Poteškoće toga problema izrečene su posve nenamjerno u poznatoj Proudhonovoj rečenici: “Nakon tirana, ne poznajem ništa odbojnije od mučenika.”

    Fernando Pessoa, Herostrat i potraga za besmrtnošću

    Jedna nedovršena parabola u Ben Haasovim spisima, parabola pod naslovom “Priča o učeniku i Majstoru”, pošto nedovršena, ne sadrži nikakvo naravoučenije. Osim možda ovo: između Punoće i Privida punoće, u moralnom smislu, teško je uspostaviti jasnu razliku. “To nije uvek polazilo za rukom ni onome koga su zvali Majstor”, veli Frankel. “Nadnevši se nad ponor, on ni sam nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti Smislom.” iz ovog proizlazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice; jer je i to taština. Taština nad taštinama.

    Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih (Priča o majstoru i učeniku)
    37

    Tošo Dabac, Nezaposleni, Ljudi s ulice, 1938


    Tajna jakih je u tome da, kada to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje “slobode”, s kojom ne znaju što bi započeli, van da se s njome hlade, kao lepezom.

    Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

    Drugačiji žešći način

    drugačiji žešći način
    bi li mogao išta dokazati
    što bi uopće mogao i zašto
    posve jednostavno posve
    umjesno lagodno i toplo
    držati ruku tvoju u svojoj
    govoriti neprisutne riječi
    to jedino preostaje
    i znati da je posve svejedno

    Momčilo Popadić, Finski nož

    Dora Maar, Double portrait with hat, 1936-1937


    Htio je da joj kaže: Ne stidi se, djevojko, ljubljenje nije grijeh. To je pametnije od svega što bi mogla da učiniš. Šta te se tiču mrtvi, njihovo je prošlo, tvoje traje. Živi, djevojko! Razvedrila ga je ova lijepa djevojka, i njen stidljivi mladić. Ovaj sumorni spomen-muzej divno je poslužio životu. Njihova ljubav je najljepša zapaljena svijeća mrtvima. Ovim mrtvima, jer su oni umrli za život. Došao je ovamo slučajno, da provede slobodno vrijeme. A otišao je veseo, kao da je našao ono što je tražio. A nije tražio ništa.

    Meša Selimović, Krug

    Svud je oko mene: tama. Ti štit si moj jedini. Tvoje ime jedina mi svjetlost. Ono malo ljubavi što imam izvor crpi u tvojem zakonu, mrtva ova ljubav što samo svoje ime pamti, no ime je dosta da otvori se poput usta, da prizove rosu, i ispije. O, mrtvo ime, što kroz milost progovara imenu živom, milost što osluškuje volju koja ka njoj skreće, volju koja snagu crpi iz zavjeta tebi – o, ime ljubavi, prizovi s visina blagoslov dočetka na čovjeka kojega si na pola raskolio da te spozna.

    Leonard Cohen, Knjiga milosrđa

  • Larry Towell, Moses and cows, Lambton County, Ontario, Canada, 1995.
    Abbie Trayler-Smith, The Big O
    Vlado Martek, 99% feng shui, 2016
    Karoline Kluppel, No Room of One’s Own, 2020-2022
    Francesca Woodman, Sketchbook
    Colby Deal, Beautiful, still, 2023
    Colin Gray, Duvet day, 2002

    Netko do koga mnogo držimo postaje nam bliži kad učini nešto nedostojno njega. Na taj nas način oslobađa kalvarije koju predstavlja štovanje. I od tog trenutka osjećamo prema njemu istinsku privrženost.

    Patnja otvara oči, pomaže da vidimo stvari koje inače ne bismo zapažali. Ona, dakle, koristi jedino spoznaji a izvan toga služi samo da truje postojanje. Što, uzgred budi rečeno, opet pogoduje spoznaji.

    “On je trpio, dakle razumio je.” To je sve što se može reći za žrtvu bolesti, nepravde ili kakve druge nesreće. Patnja ne čini nikoga boljim (osim one koji su već bili dobri), ona se zaboravlja kao što se zaboravlja sve drugo, ona ne ulazi u “baštinu čovječanstva” niti se održava na bilo koji način, nego se gubi kao što se sve gubi.

    Još jednom, ona služi samo da otvori oči.

    Treba se staviti na stranu potlačenih u svim okolnostima, čak i kada su u krivu, a da se ipak ne izgubi iz vida da su i oni zamiješani iz istog blata kao i tlačitelji.

    Emil Cioran, O nedaći biti rođen


    Sram

    Iako ne poznajem plavetnilo neba,
    iako ne poznajem zelenilo trave,
    iako ne poznajem istoriju
    čovjekovog pokrivanja tela,
    stojim
    unutar zaleđenog kruga,
    okružena tugom i strepnjom.
    Gola, stara i sama,
    na svojim ramenima nosim
    hiljadugodišnje breme
    srama,
    skrivanja,
    pokornosti.
    O majko sna
    čije su kosti
    drevna mesta za skladištenje
    odumrlih čula,
    pogledaj kako moje ogoljeno, staro korenje,
    polako ali odlučno
    prodire kroz zaleđeno tlo.

    Žila Mosaed
    Savremene iranske pesnikinje

    Nona Faustine, White shoes, 2021

    Tošo Dabac, Express buffet Zagreb, oko 1960.
    Vladimir Živojinović, Ukrainian refugees

  • Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovno je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlost svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahulje lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.

    James Joyce, Dublinci (Mrtvi)

    Larry Sultan, Thanksgiving, 1986
    Joëlle Dépont, Max in his red pyjamas, July 2000
    Lee Friedlander, Maria, New York, 1961

    Iskaz o čovjeku kojeg volim

    Kada te ne volim
    povlačiš se u šutnju
    dulju od dana i puštaš
    da sve svoje
    ostavim u jednoj točki
    Takve točke mjesta su
    koja žive na čovjeku kojeg volim
    i kada te ne volim
    one se razliju
    u plitka jezera
    u kojima je lako loviti ribu
    i ljetovati s djecom.

    Monika Herceg, Vrijeme prije jezika

    Nigel Shafran, Washing up, 2000

    Osjećaji pobuđeni nepravom umjetnošću kinetički su: želja ili gađenje. Želja nas nagoni da nešto posjedujemo, da nekamo pođemo; gađenje nas nagoni da se nečega okanimo, da se od nečega udaljimo. To su kinetički osjećaji. Zato su umjetnosti što ih pobuđuju, pornografske ili poučne, neprave umjetnosti. Zato je estetski osjećaj (služim se općenitim pojmom) statičan. Duh je obuzet i uzdignut nad želju i gađenje.

    James Joyce, Portret umjetnika u mladosti

    Tommy Kha, Mi Chien Mi Loup, Half Self-portraits, 2017
    Vlado Martek, Dugo se nismo zajedno fotografirali, 1981 (Akcija izvedena u Studentskom centru na Savi, Zagreb), na fotografiji F. Vučemilović, T. Gotovac, M. Zuccon, V. Martek
    Keith Arnatt, Self-burial, 1969
    Nan Goldin, Picnic on the Esplanade, Boston 1973

    U vremenu u kojem se knjige pišu, objavljuju i čitaju više nego ikada prije pisac i čitalac najusamljenija su i najugroženija vrsta. “Čitaoci, izgubljeni u džungli loših knjiga, cinični zbog lažnih hiperbola kojima je okičena svaka knjiga, odustaju. Oni godišnje kupuju nekoliko nagrađenih autora i možda knjigu ili dvije autora čija imena prepoznaju, i odlaze. Pretjerana produkcija knjiga i njihovo pretjerano “napuhavanje” rezultiraju odustajanjem od čitanja. Ne radi se samo o tome da previše romana trči za čitaocem, nego o tome da previše romana zapravo rastjeruje čitaoca”, piše Salman Rushide.
    (…)
    U svijetu globalne književne tržnice samo je jednu stvar teško saznati: autentičnim piscima kako da pronađu čitaoca i autentičnim čitaocima kako da pronađu svog pisca.
    (…)
    Knjige će postojati dok budu postojale priče koje su uvjerene da moraju biti ispričane i dok postoje čitaoci (i pisci su čitaoci!) koji su čitajući te priče uvjereni da one moraju biti dopisane.

    Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje

  • Možda sam, zbog svog anarhističkog opredjeljenja, uvijek bio neka vrsta usamljenog strijelca i pripadao onoj skupini pisaca za koje vrijedi ono što je rekao Camus: “Ne možemo se svrstati uz one koji stvaraju povijest, nego služiti onima koji je trpe.” Pisac mora biti nepotkupljiv svjedok svoga vremena, imati hrabrosti reći istinu i ustajati protiv svake dogme koja, zaslijepljena svojim interesima, zaboravlja svetost ljudske osobe. Mora biti spreman na ono što ga upozorava etimologija riječi svjedok: na mučeništvo.

    Ernesto Sabato, Prije kraja

    Wim Wenders, Dead man smoking, 1977
    Rineke Dijkstra, Dubrovnik, Croatia, 1996
    Boris Cvjetanović, Radnici, 1985-1999

    Kadli-tadli svi u životu otkriju da posvemašnja sreća nije ostvariva, ali se malobrojni zaustavljaju na oprečnu zaključku: da je neostvariva i potpuna nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ova krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; to se u prvom slučaju, zove nada, a u drugom – nesigurnost pred sutrašnjicom. Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj patnji.

    Primo Levi, Zar je to čovjek

    Chris Marker, La Jetée, 1962
    Jeff Wall, The storyteller, 1986

    Istine kauboja

    (Semu Šepardu)

    Opušteni, pod nebom, u mislima što vrludaju. Priroda težačkog rada. Priroda dokolice i samog neba s uzbibanim masama koje su tako blizu da bi se lasom mogao uhvatiti oblak da ga čovjek stavi pod glavu ili pojede. Pokupiti zrna pasulja i kaše komadom mesa oblaka, a onda dremnuti posle obeda. Kakav život!

    Dan moći. Danas mu je rođendan. I u toj razrađenoj, prefinjenoj atmosferi, on diše. Rođen je dok je gorela logorska vatra, i iznad glava kružio crveni soko. Majka ga je nosila na leđima, a otac ga ljuljao i uspavljivao uz stihove grube balade.

    Pazi kako da dušu ogoliš
    Pazi da je celu ne otvoriš

    Naglo se budi iz sna, lutalica bez cilja, sav od dobre volje i nestrpljiv da krene dalje. Podiže teret na rame. Njegov način života, njegov cilj.

    Patti Smith, Sakupljanje vune

    Ken Lum, Portrait-repeated, 2014

    Ljubljana 29. I. 65.

    Draga gospođo Vrkljan,

    Sretan sam jer vam moj rad
    može pružiti zadovoljstvo, koje
    je meni obično uskraćeno.
    Naći prijatelja na toj osnovi prava
    je svečanost. To znači, da se
    ostvarilo, makar kratkotrajno,
    pomirenje u začudnoj uzajamnosti:
    to je verovatno sve i jedino što možemo
    postići.

    Srdačno Vas pozdravljam
    Vaš
    Stupica Gabrijel

    Yushi Li, The hundred eyes, 2021
    Nan Goldin, Picnic on the Esplanade, Boston 1973


    Galebovi su odlazili i dolazili. Sve je bilo tako krhko, tako prolazno. Pisati barem zato, da se ovjekovječi nešto kratkotrajno. Možda neka ljubav. Alejandra, pomisli. I također: Georgina. Ali što od svega toga? Kako? Sve je tako teško, tako beznadno i lomno poput stakla.

    Ne radi se, usto, samo o tome da se ovjekovječi nego da se istraži, da se pročeprka po ljudskom srcu, propitaju najskrovitiji prijevoji našeg bića.

    Ernesto Sabato, O junacima i grobovima


    Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.

    Annie Ernaux, Događaj

    Laura Pannack, The walks, 2016