ZAMORENA PESMA
Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi
naglasak
umrle nežnosti
Načini zoru
od našeg umora
Miris je vreme
koje je posedovao
cvet
Al’ nereč kaže
kasno je
Necvet kaže
noć je
Neptica kaže
plam je
A Je kaže
Nije
Na to ptica
opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije
Branko Miljković
Look, one day I had gone to a little village. An old grandfather of ninety was busy planting an almond tree. ‘What, grandfather!’ I exclaimed. ‘Planting an almond tree?’ And he, bent as he was, turned around and said: ‘My son, I carry on as if I should never die.’ I replied: ‘And I carry on as if I was going to die any minute.’
Which of us was right, boss?
Nikos Kazantzakis, Grk Zorba
Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom.
Ono za što još uvijek vrijedi patiti i umrijeti, ono zajedništvo među ljudima, ono jedinstvo potlačenih. Samo jedna kula, ali sjajna i neuništiva.
U mračna nam vremena pomažu oni koji su znali hodati u mraku. Čitajte pisma koja je Miguel Hernández pisao iz zatvora, gdje je konačno dočekao smrt:
Nazdravimo ponovno svemu što se gubi i ponovno pronalazi: slobodi, lancima, veselju i onoj skrivenoj ljubavi koja nas vuče da se tražimo po cijelom svijetu. Uvijek mislite na plemenitost onih ljudi koji su zadužili čovječanstvo. Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da zapreke ne zaustavljaju povijest, podsjećajući nas da čovjek pripada jedino utopiji.
Samo oni koji su sposobni ostvariti utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.
Ernesto Sabato, Prije kraja
TEKA 