Naša je prošlost još uvijek naša sadašnjost. Shodno tome, mi se reformuliramo, nanovo se stvaramo, ali se ne formuliramo, ne stvaramo se iz ničega.
Didier Eribon, Povratak u Reims
Podsjetimo na to da promišljanje depresije koja je ovisnija o vremenu nego o mjestu potječe od Kanta. Razmišljajući o posebnom obliku depresije kao što je nostalgija, Kant tvrdi kako nostalgična osoba ne žudi za mjestom svoje mladosti, već za samom svojom mladosti, kako je njezina žudnja u potrazi za vraćanjem vremena, a ne stvari.
Kada kažem da objekt moje tuge nije ono selo, majka ili ljubavnik koji mi ovdje i sada nedostaju, nego neodređena predodžba o njima, koju čuvam i prizivam u crnoj sobi onoga što je, prema tome, postalo moj psihički grob, to muku moju smjesta postavlja u imaginarno. Nastanjujući ovo osakaćeno vrijeme, depresivna osoba je nužno stanovnik imaginarnog.
Julija Kristeva, Crno sunce
Listopad je, zrak je hladan i nepokretan. Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvelog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš iza stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana. I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu, kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima. Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.
Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda
Grad se temelji na principu da godišnja doba (priroda) nije od važnosti. Zbog toga automatski klima-uređaji, centralno grijanje, taksi itd. Grad nema godišnjih doba, ali omogućava oštriji kontrast između dana + noći nego u zemlji. Grad nadjačava noć (s umjetnom rasvjetom + umjetnom društvenošću u barovima, restoranima, na zabavama), on koristi noć dok je u zemlji noć neiskorištena, ona je negativno vrijeme.
Susan Sontag, Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947.-1963.
– Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.
– Ipak se vozite električnim tramvajem!
– Nikada! – plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i … kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu! A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.
Ranko Marinković, Kiklop
All my films are basically about myself. The way I see it, whenever I film my friends, the world around me, I try to be as casual in my filming as possible. But as I am reseeing my films, my film diaries, I notice that whenever I film or allow others to film me, I begin to act. I assume one or another persona. I am this, and I am that, and I am again someone else. I am clowning, I am posing, I am hamming. But in every one of those cases I am projecting myself into a persona, a role I never really was but many times I wanted to be.
Jonas Mekas
TEKA 