TEKA

Netko do koga mnogo držimo postaje nam bliži kad učini nešto nedostojno njega. Na taj nas način oslobađa kalvarije koju predstavlja štovanje. I od tog trenutka osjećamo prema njemu istinsku privrženost.

Patnja otvara oči, pomaže da vidimo stvari koje inače ne bismo zapažali. Ona, dakle, koristi jedino spoznaji a izvan toga služi samo da truje postojanje. Što, uzgred budi rečeno, opet pogoduje spoznaji.

“On je trpio, dakle razumio je.” To je sve što se može reći za žrtvu bolesti, nepravde ili kakve druge nesreće. Patnja ne čini nikoga boljim (osim one koji su već bili dobri), ona se zaboravlja kao što se zaboravlja sve drugo, ona ne ulazi u “baštinu čovječanstva” niti se održava na bilo koji način, nego se gubi kao što se sve gubi.

Još jednom, ona služi samo da otvori oči.

Treba se staviti na stranu potlačenih u svim okolnostima, čak i kada su u krivu, a da se ipak ne izgubi iz vida da su i oni zamiješani iz istog blata kao i tlačitelji.

Emil Cioran, O nedaći biti rođen