Izumiru stanovništva čitavih gradova, dolaze nova, pa i ona umiru: kuće, nizovi kuća, ulice, milje pločnika, gomile opeka, kamenje. Sad pripada ovom, sad onom. Ovaj vlasnik, pa onaj. Kažu, vlasnik kuće nikad ne umire. Kad jedan odapne papke, već drugi staje na njegovo mjesto. Kupuju to mjesto zlatom, a još uvijek im ostaje sve zlato. Tu se krije neka lopovština. Zbijene u gradove, vjekovi ih uništavaju. Piramide na pijesku. Sagrađene o kruhu i luku. Robovi kineskog zida. Babilon. Ostaju kamene gromade. Okrugle kule. Ostaju ruševine, puzava predgrađa, smandrljana, divlje kuće koju niču kao gljive, sagrađene od vjetra. Noćna skloništa.
James Joyce, Uliks
Slava može biti dobra ili loša – ova druga uglavnom se naziva glasinama. Ponekad ideje dobra i zla u svojim neprestanim mijenama zamršuju problem i u nekim se slučajevima isprepleću. Gdje neki vide ubojicu, drugi vide odvažna čovjeka. Gdje neki vide mučenika, drugi vide budalu. Poteškoće toga problema izrečene su posve nenamjerno u poznatoj Proudhonovoj rečenici: “Nakon tirana, ne poznajem ništa odbojnije od mučenika.”
Fernando Pessoa, Herostrat i potraga za besmrtnošću
Jedna nedovršena parabola u Ben Haasovim spisima, parabola pod naslovom “Priča o učeniku i Majstoru”, pošto nedovršena, ne sadrži nikakvo naravoučenije. Osim možda ovo: između Punoće i Privida punoće, u moralnom smislu, teško je uspostaviti jasnu razliku. “To nije uvek polazilo za rukom ni onome koga su zvali Majstor”, veli Frankel. “Nadnevši se nad ponor, on ni sam nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti Smislom.” iz ovog proizlazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice; jer je i to taština. Taština nad taštinama.
Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih (Priča o majstoru i učeniku)
37
Tajna jakih je u tome da, kada to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje “slobode”, s kojom ne znaju što bi započeli, van da se s njome hlade, kao lepezom.
Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba
Drugačiji žešći način
drugačiji žešći način
bi li mogao išta dokazati
što bi uopće mogao i zašto
posve jednostavno posve
umjesno lagodno i toplo
držati ruku tvoju u svojoj
govoriti neprisutne riječi
to jedino preostaje
i znati da je posve svejedno
Momčilo Popadić, Finski nož
Htio je da joj kaže: Ne stidi se, djevojko, ljubljenje nije grijeh. To je pametnije od svega što bi mogla da učiniš. Šta te se tiču mrtvi, njihovo je prošlo, tvoje traje. Živi, djevojko! Razvedrila ga je ova lijepa djevojka, i njen stidljivi mladić. Ovaj sumorni spomen-muzej divno je poslužio životu. Njihova ljubav je najljepša zapaljena svijeća mrtvima. Ovim mrtvima, jer su oni umrli za život. Došao je ovamo slučajno, da provede slobodno vrijeme. A otišao je veseo, kao da je našao ono što je tražio. A nije tražio ništa.
Meša Selimović, Krug
Svud je oko mene: tama. Ti štit si moj jedini. Tvoje ime jedina mi svjetlost. Ono malo ljubavi što imam izvor crpi u tvojem zakonu, mrtva ova ljubav što samo svoje ime pamti, no ime je dosta da otvori se poput usta, da prizove rosu, i ispije. O, mrtvo ime, što kroz milost progovara imenu živom, milost što osluškuje volju koja ka njoj skreće, volju koja snagu crpi iz zavjeta tebi – o, ime ljubavi, prizovi s visina blagoslov dočetka na čovjeka kojega si na pola raskolio da te spozna.
Leonard Cohen, Knjiga milosrđa
TEKA 