Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)

Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas. Ubrzo izroni i slika, iznenadi me koliko je jasna. Marjane, Marjane; pjevamo baba i ja dok hodamo iz bašćine, iza uha obje smo zataknule grančicu ružmarina ili bosiljka koje je ona ubrala uz put. Sunce mi tuče u klobuk, ali nije mi više vruće i nisam žedna kao svaki put kad se vraćamo.

Nora Verde, Moja dota

Izvori moraju izgraditi svoj put,
a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,
a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,
a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,
a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,
a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,
a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,
a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,
a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora
da bi živio

Svijet mora da bi preko mora
mora vidio.

Svijet mora,
mora,
mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.

Enes Kišević

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.

Annie Ernaux, Godine

ZAMORENA PESMA

Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi
naglasak
umrle nežnosti
Načini zoru
od našeg umora
Miris je vreme
koje je posedovao
cvet
Al’ nereč kaže
kasno je
Necvet kaže
noć je
Neptica kaže
plam je
A Je kaže
Nije
Na to ptica
opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije

Branko Miljković

Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom.
Ono za što još uvijek vrijedi patiti i umrijeti, ono zajedništvo među ljudima, ono jedinstvo potlačenih. Samo jedna kula, ali sjajna i neuništiva.
U mračna nam vremena pomažu oni koji su znali hodati u mraku. Čitajte pisma koja je Miguel Hernández pisao iz zatvora, gdje je konačno dočekao smrt:
Nazdravimo ponovno svemu što se gubi i ponovno pronalazi: slobodi, lancima, veselju i onoj skrivenoj ljubavi koja nas vuče da se tražimo po cijelom svijetu. Uvijek mislite na plemenitost onih ljudi koji su zadužili čovječanstvo. Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da zapreke ne zaustavljaju povijest, podsjećajući nas da čovjek pripada jedino utopiji.
Samo oni koji su sposobni ostvariti utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.

Ernesto Sabato, Prije kraja

Polemika je pogled na svijet. Ona je očitovanje izvorne egzistencijalne nabrušenosti, neka vrsta duhovne naježenosti koja se ratoborno postavlja prema svemu što je okružuje.
(…)
Polemika je izbor bez ostatka, pohod u koji se polazi jednom zauvijek, odmah na početku spalivši sve brodove za eventualni uzmak.
(…)
Ne bih htio da ovo zvuči patetično, ali svjetonazor koji se pokazuje kao rizik, u stvari je prava spisateljska pozicija! Zato se kroz sudbinu polemičara najbolje prozire sudbina pisca u jednoj kulturi. On djeluje na njenom najtanjem ledu, lupajući po njemu bakandžama: koliko i ukoliko led izdrži, toliko je duhovna situacija jedne kulture provjerenija, ozbiljnija, solidnija i čvršća. Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva.

Igor Mandić, Nježno srce

Humanisti se pokušavaju ponašati pristojno i časno bez ikakvih očekivanja nagrade ili kazne u zagrobnom životu. A, budući da je njima stvoritelj svemira nepoznat, oni služe najvećoj apstrakciji koju donekle razumiju, njihovoj zajednici.

Kurt Vonnegut

OSTAVŠTINA
Jebi im mater, ali ispod glasa,
suptilno, onako kako su te učile,
pristojno i sputano i besprijekorno čisto,
vječno pasivno agresivno.
Neka sva prašina odgmiže pod ormare
neka se plijesan sakrije i broji do deset

a ti se, kao i obično,
kao i one,
pretvaraj da nema nečistog,
da nema mučnog,
da nema nasilnog,
da nema konfliktnog.

Da nema tebe.

Julija Savić

The basis of drama is … is the struggle of the hero towards a specific goal at the end of which he realizes that what kept him from it was, in the lesser drama, civilization and, in the great drama, the discovery of something that he did not set out to discover but which can be seen retrospectively as inevitable. The example Aristotle uses, of course, is Oedipus.

David Mamet

If other people do not understand our behavior—so what? Their request that we must only do what they understand is an attempt to dictate to us. If this is being “asocial” or “irrational” in their eyes, so be it. Mostly they resent our freedom and our courage to be ourselves. We owe nobody an explanation or an accounting, as long as our acts do not hurt or infringe on them. How many lives have been ruined by this need to “explain,” which usually implies that the explanation be “understood,” i.e. approved. Let your deeds be judged, and from your deeds, your real intentions, but know that a free person owes an explanation only to himself—to his reason and his conscience—and to the few who may have a justified claim for explanation.

Erich Fromm, The Art of Being, 1989.

Već prilično uzrujan zbog, kako sam se bojao, progresivnog slabljenja vida, sjetio sam se da sam jednom pročitao kako su opernim pjevačicama prije nastupa na pozornici, kao i mladim gospođicama, kada su ih upoznavali sa ženidbenim kandidatima, na rožnicu kapnuli nekoliko kapi tekućine pročišćene iz trajnice beladone, zbog čega su njihove oči zasjale predivnim, takoreći nadnaravnim sjajem, no one same nisu mogle vidjeti gotovo ništa.

W.G. Sebald, Austerlitz, 2001.