Kolodvor

Moj nedolazak u grad N.
dogodio se na vrijeme.

Bio si obaviješten
neposlanim pismom.

Stigao si ne doći
u predviđeno vrijeme.

Vlak je došao na treći peron.
Izašlo je puno ljudi.

U gužvi prema izlazu hodala je
moja odsutnost.

Nekoliko me žena
brzo zamijenilo
u toj žurbi.

Jednoj je prišao
netko meni nepoznat
ali ona ga je prepoznala
odmah.

Razmijenili su
ne naš poljubac,
a za to vrijeme je nestao
ne moj kofer.

Kolodvor u gradu N.
položio je ispit
iz objektivnog postojanja.

Cjelina je stajala na svom mjestu.
Detalji su se kretali
po zacrtanim tračnicama.

Čak se dogodio
dogovoreni susret.
Izvan dometa
naše prisutnosti.

U izgubljenom raju
vjerojatnosti.

Negdje drugdje.
Negdje drugdje.
Kako te riječi zvone.

Wislawa Szymborska

U vlaku, na povratku, imala sam dojam da sam svoju strast doslovce ispisala u Firenzi, dok sam, opsjednuta njime, hodala ulicama, obilazila muzeje, dok sam s njim sve gledala, s njim jela i s njim spavala u onom bučnom hotelu na obali Arna. Dovoljno bi bilo da se tamo vratim i pročitam tu priču o ženi zaljubljenoj u muškarca, svoju priču. Tih osam dana sama, bez riječi, osim onih upućenih posluzi, opsjednuta likom mojeg A. (do te mjere da bi me zaprepaštavali udvarači koji bi mi pristupali, pa zar ga ne naziru u mome tijelu?), nakon svega to mi se činilo poput kušnje koja je moju ljubav činila još savršenijom. Kao neka vrst dodatnog uloga, ovaj put u obliku mašte i čežnje za onim koga nema.

Annie Ernaux, Samo strast

Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.

Damir Karakaš, Okretište

Već mnogo stoljeća jašu ovako kao danas po moravskim selima mladići s čudnom porukom riječi koje, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s potresnom vjernošću a da ih se uopće ne razumiju. Neki su ljudi u davna vremena sigurno htjeli nešto važno reći; oni danas kroz svoje potomke oživljavaju kao gluhonijemi govornici što govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim pokretima. Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre nego i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog, razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbirati ni to; iz sjećanja će tako ispadati cijela stoljeća i tisućljeća, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga, i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njega povijest, neshvatljiva, neobuhvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla. Tisuće gluhonijemih kraljevskih konjica izjahat će u susret tim dalekim ljudima noseći tužne i nerazumljive poruke, a nitko neće imati vremena da ih sasluša.

Milan Kundera, Šala

Dear Milena, I wish the world were ending tomorrow. Then I could take the next train, arrive at your doorstep in Vienna, and say: “Come with me, Milena. We are going to love each other without scruples or fear or restraint. Because the world is ending tomorrow.” Perhaps we don’t love unreasonably because we think we have time, or have to reckon with time. But what if we don’t have time? Or what if time,as we know it, is irrelevant? Ah, if only the world were ending tomorrow. We could help each other very much.

Franz Kafka

I File the Bars…

I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold

Alice Rahon

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji

Iskusan je onaj koji svakim danom očekuje smrt, svet je onaj koji je želi, a bistar onaj koji ne žali ni za čim na svijetu. Pogledaj kako drvo u novembru ne žali za lišćem, jer mu je to spoljna krasota. Tako ni ti ne žali za uvelom ljepotom tjelesnom, budi mrtav, najbolje ti je. Čovjek nije u stanju pobožno provesti današnji dan, ako ne vjeruje da je to posljednji dan njegova života.

Mirko Kovač, Vrata od utrobe

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)

Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas. Ubrzo izroni i slika, iznenadi me koliko je jasna. Marjane, Marjane; pjevamo baba i ja dok hodamo iz bašćine, iza uha obje smo zataknule grančicu ružmarina ili bosiljka koje je ona ubrala uz put. Sunce mi tuče u klobuk, ali nije mi više vruće i nisam žedna kao svaki put kad se vraćamo.

Nora Verde, Moja dota

Izvori moraju izgraditi svoj put,
a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,
a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,
a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,
a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,
a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,
a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,
a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,
a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora
da bi živio

Svijet mora da bi preko mora
mora vidio.

Svijet mora,
mora,
mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.

Enes Kišević

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.

Annie Ernaux, Godine

ZAMORENA PESMA

Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi
naglasak
umrle nežnosti
Načini zoru
od našeg umora
Miris je vreme
koje je posedovao
cvet
Al’ nereč kaže
kasno je
Necvet kaže
noć je
Neptica kaže
plam je
A Je kaže
Nije
Na to ptica
opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije

Branko Miljković

Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom.
Ono za što još uvijek vrijedi patiti i umrijeti, ono zajedništvo među ljudima, ono jedinstvo potlačenih. Samo jedna kula, ali sjajna i neuništiva.
U mračna nam vremena pomažu oni koji su znali hodati u mraku. Čitajte pisma koja je Miguel Hernández pisao iz zatvora, gdje je konačno dočekao smrt:
Nazdravimo ponovno svemu što se gubi i ponovno pronalazi: slobodi, lancima, veselju i onoj skrivenoj ljubavi koja nas vuče da se tražimo po cijelom svijetu. Uvijek mislite na plemenitost onih ljudi koji su zadužili čovječanstvo. Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da zapreke ne zaustavljaju povijest, podsjećajući nas da čovjek pripada jedino utopiji.
Samo oni koji su sposobni ostvariti utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.

Ernesto Sabato, Prije kraja