Kadli-tadli svi u životu otkriju da posvemašnja sreća nije ostvariva, ali se malobrojni zaustavljaju na oprečnu zaključku: da je neostvariva i potpuna nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ova krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; to se u prvom slučaju, zove nada, a u drugom – nesigurnost pred sutrašnjicom. Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj patnji.

Primo Levi, Zar je to čovjek

Istine kauboja

(Semu Šepardu)

Opušteni, pod nebom, u mislima što vrludaju. Priroda težačkog rada. Priroda dokolice i samog neba s uzbibanim masama koje su tako blizu da bi se lasom mogao uhvatiti oblak da ga čovjek stavi pod glavu ili pojede. Pokupiti zrna pasulja i kaše komadom mesa oblaka, a onda dremnuti posle obeda. Kakav život!

Dan moći. Danas mu je rođendan. I u toj razrađenoj, prefinjenoj atmosferi, on diše. Rođen je dok je gorela logorska vatra, i iznad glava kružio crveni soko. Majka ga je nosila na leđima, a otac ga ljuljao i uspavljivao uz stihove grube balade.

Pazi kako da dušu ogoliš
Pazi da je celu ne otvoriš

Naglo se budi iz sna, lutalica bez cilja, sav od dobre volje i nestrpljiv da krene dalje. Podiže teret na rame. Njegov način života, njegov cilj.

Patti Smith, Sakupljanje vune

Ljubljana 29. I. 65.

Draga gospođo Vrkljan,

Sretan sam jer vam moj rad
može pružiti zadovoljstvo, koje
je meni obično uskraćeno.
Naći prijatelja na toj osnovi prava
je svečanost. To znači, da se
ostvarilo, makar kratkotrajno,
pomirenje u začudnoj uzajamnosti:
to je verovatno sve i jedino što možemo
postići.

Srdačno Vas pozdravljam
Vaš
Stupica Gabrijel

Galebovi su odlazili i dolazili. Sve je bilo tako krhko, tako prolazno. Pisati barem zato, da se ovjekovječi nešto kratkotrajno. Možda neka ljubav. Alejandra, pomisli. I također: Georgina. Ali što od svega toga? Kako? Sve je tako teško, tako beznadno i lomno poput stakla.

Ne radi se, usto, samo o tome da se ovjekovječi nego da se istraži, da se pročeprka po ljudskom srcu, propitaju najskrovitiji prijevoji našeg bića.

Ernesto Sabato, O junacima i grobovima

Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.

Annie Ernaux, Događaj

Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest.

Annie Ernaux, Godine

Povratak

(Luisu Bunuelu)

Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim.
Želim umrijeti bivajući
zora!
Želim umrijeti bivajući
jučer!
Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim!
Želim umrijeti bivajući
izvor.
Želim umrijeti izvan
mora.

Federico Garcia Lorca

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob

Nastojim biti, na svoj način, praktičan stoik, no ravnodušnost kao preduvjet sreće nikada nije bila dijelom mog života i, ako je točno da uporno tragam za duševnim mirom, isto tako je točno da se nikada nisam odrekao niti ću se ikad odreći strasti. Pokušavam se bez prevelike drame naviknuti na pomisao da je tijelo ne samo prolazno, nego je, kao što je moje već postalo, u svakom trenutku sve ograničenije. Ali zar je to uopće važno, ako svaka riječ, pokret ili osjećaj isto tako u svakom trenutku opovrgavaju tu ograničenost? Zapravo se osjećam živ živcat kad iz ovog ili onog razloga moram govoriti o smrti…

José Saramago, Bilježnica

ČINJENICE

Izbjegavala sam srcem
i pamćenjem
kronologiju
mrzila taj
početak i kraj
ali sad me za šiju
zgrabila
ova strma nizbrdica
bivše knjige i filmovi
kotrljam se
nesposobna da skrojim
neki početak
a moje pamćenje
sad po tijelu
crta stalno jedno te isto
kraj.

Irena Vrkljan

Tuga je postupno rasla; možda i zbog šuma valova, koji je svakog časa bio sve čujniji. Kada smo izbili iza brda te se preda mnom pojavilo nebo ponad te obale, osjetio sam da je ta tuga neizbježna; Bijaše to tuga koja se uvijek javljala pred ljepotom, ili barem pred nekom vrstom ljepote. Osjećaju li svi tako, ili je to još jedna mana moje naravi?
Sjeli smo na stijene i dugo ostali u tišini, slušajući bijesno udaranje valovlja pod nama, osjećajući na licu čestice pjene što je povremeno dopirala do vrha grebena. Olujno nebo podsjetilo me na Tintorettovu sliku što prikazuje spašavanje Saracena.
– Koliko sam puta – rekla je Marija – sanjala da ću s tobom podijeliti ovo more i ovo nebo.

Ernesto Sabato, Tunel

Naša je prošlost još uvijek naša sadašnjost. Shodno tome, mi se reformuliramo, nanovo se stvaramo, ali se ne formuliramo, ne stvaramo se iz ničega.

Didier Eribon, Povratak u Reims

Podsjetimo na to da promišljanje depresije koja je ovisnija o vremenu nego o mjestu potječe od Kanta. Razmišljajući o posebnom obliku depresije kao što je nostalgija, Kant tvrdi kako nostalgična osoba ne žudi za mjestom svoje mladosti, već za samom svojom mladosti, kako je njezina žudnja u potrazi za vraćanjem vremena, a ne stvari.

Kada kažem da objekt moje tuge nije ono selo, majka ili ljubavnik koji mi ovdje i sada nedostaju, nego neodređena predodžba o njima, koju čuvam i prizivam u crnoj sobi onoga što je, prema tome, postalo moj psihički grob, to muku moju smjesta postavlja u imaginarno. Nastanjujući ovo osakaćeno vrijeme, depresivna osoba je nužno stanovnik imaginarnog.

Julija Kristeva, Crno sunce

Listopad je, zrak je hladan i nepokretan. Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvelog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš iza stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana. I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu, kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima. Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.

Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

Grad se temelji na principu da godišnja doba (priroda) nije od važnosti. Zbog toga automatski klima-uređaji, centralno grijanje, taksi itd. Grad nema godišnjih doba, ali omogućava oštriji kontrast između dana + noći nego u zemlji. Grad nadjačava noć (s umjetnom rasvjetom + umjetnom društvenošću u barovima, restoranima, na zabavama), on koristi noć dok je u zemlji noć neiskorištena, ona je negativno vrijeme.

Susan Sontag, Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947.-1963.

– Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.
– Ipak se vozite električnim tramvajem!
– Nikada! – plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i … kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu! A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.

Ranko Marinković, Kiklop

All my films are basically about myself. The way I see it, whenever I film my friends, the world around me, I try to be as casual in my filming as possible. But as I am reseeing my films, my film diaries, I notice that whenever I film or allow others to film me, I begin to act. I assume one or another persona. I am this, and I am that, and I am again someone else. I am clowning, I am posing, I am hamming. But in every one of those cases I am projecting myself into a persona, a role I never really was but many times I wanted to be.

Jonas Mekas