Samo želim nekog da rasklopimo traktor mog oca u tišini
ja sam šmeker-devojka
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru
stavljala sam srce pod hipoteku
htela da gradimo dom
sad nisam sigurna
da li me je iko od tih ljudi voleo
ali pustila sam prošlost da to i ostane
ja se, tata, prva probijam kroz sneg
i cvetam, kao kukurek
birala sam hranu, ustajala kasno
nema od takvih ništa, govorio si
a znaš kakva ću ja, tata, biti žena
jaka kao šifre na imejlu
neću se šminkati, hraniću se zdravo
na mom čelu pisaće organik
noću ću hodati sama
biću devojka-hajdučka trava
onakva kakvu nikad ne bi oženio
opstaću kad gromovi udaraju
u trafo-stanice. kad spiker govori
ne izlazite bez preke potrebe
a penzioneri lome kukove na trotoaru
sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka
melem, ako me prisloniš na kožu
a kad me držiš predugo otvaram rane
ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje
na tavanu koje čeka da pristaviš čaj
samo nikad nisam osetila da sam
majčina ili tvoja dušica
ali, oprostila sam
traktor je startovao u zoru i vraćao se
kad padne mrak
nije vreme
za mene su naporno radili moji roditelji

Radmila Petrović

Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija. Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive nesreće, kraja svega. Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje, muški ne plaču. Čim zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika.

-Miljenko Jergović