Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest.

Annie Ernaux, Godine

Povratak

(Luisu Bunuelu)

Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim.
Želim umrijeti bivajući
zora!
Želim umrijeti bivajući
jučer!
Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim!
Želim umrijeti bivajući
izvor.
Želim umrijeti izvan
mora.

Federico Garcia Lorca

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob

Nastojim biti, na svoj način, praktičan stoik, no ravnodušnost kao preduvjet sreće nikada nije bila dijelom mog života i, ako je točno da uporno tragam za duševnim mirom, isto tako je točno da se nikada nisam odrekao niti ću se ikad odreći strasti. Pokušavam se bez prevelike drame naviknuti na pomisao da je tijelo ne samo prolazno, nego je, kao što je moje već postalo, u svakom trenutku sve ograničenije. Ali zar je to uopće važno, ako svaka riječ, pokret ili osjećaj isto tako u svakom trenutku opovrgavaju tu ograničenost? Zapravo se osjećam živ živcat kad iz ovog ili onog razloga moram govoriti o smrti…

José Saramago, Bilježnica

ČINJENICE

Izbjegavala sam srcem
i pamćenjem
kronologiju
mrzila taj
početak i kraj
ali sad me za šiju
zgrabila
ova strma nizbrdica
bivše knjige i filmovi
kotrljam se
nesposobna da skrojim
neki početak
a moje pamćenje
sad po tijelu
crta stalno jedno te isto
kraj.

Irena Vrkljan

Tuga je postupno rasla; možda i zbog šuma valova, koji je svakog časa bio sve čujniji. Kada smo izbili iza brda te se preda mnom pojavilo nebo ponad te obale, osjetio sam da je ta tuga neizbježna; Bijaše to tuga koja se uvijek javljala pred ljepotom, ili barem pred nekom vrstom ljepote. Osjećaju li svi tako, ili je to još jedna mana moje naravi?
Sjeli smo na stijene i dugo ostali u tišini, slušajući bijesno udaranje valovlja pod nama, osjećajući na licu čestice pjene što je povremeno dopirala do vrha grebena. Olujno nebo podsjetilo me na Tintorettovu sliku što prikazuje spašavanje Saracena.
– Koliko sam puta – rekla je Marija – sanjala da ću s tobom podijeliti ovo more i ovo nebo.

Ernesto Sabato, Tunel

Naša je prošlost još uvijek naša sadašnjost. Shodno tome, mi se reformuliramo, nanovo se stvaramo, ali se ne formuliramo, ne stvaramo se iz ničega.

Didier Eribon, Povratak u Reims

Podsjetimo na to da promišljanje depresije koja je ovisnija o vremenu nego o mjestu potječe od Kanta. Razmišljajući o posebnom obliku depresije kao što je nostalgija, Kant tvrdi kako nostalgična osoba ne žudi za mjestom svoje mladosti, već za samom svojom mladosti, kako je njezina žudnja u potrazi za vraćanjem vremena, a ne stvari.

Kada kažem da objekt moje tuge nije ono selo, majka ili ljubavnik koji mi ovdje i sada nedostaju, nego neodređena predodžba o njima, koju čuvam i prizivam u crnoj sobi onoga što je, prema tome, postalo moj psihički grob, to muku moju smjesta postavlja u imaginarno. Nastanjujući ovo osakaćeno vrijeme, depresivna osoba je nužno stanovnik imaginarnog.

Julija Kristeva, Crno sunce

Listopad je, zrak je hladan i nepokretan. Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvelog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš iza stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana. I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu, kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima. Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.

Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda

Grad se temelji na principu da godišnja doba (priroda) nije od važnosti. Zbog toga automatski klima-uređaji, centralno grijanje, taksi itd. Grad nema godišnjih doba, ali omogućava oštriji kontrast između dana + noći nego u zemlji. Grad nadjačava noć (s umjetnom rasvjetom + umjetnom društvenošću u barovima, restoranima, na zabavama), on koristi noć dok je u zemlji noć neiskorištena, ona je negativno vrijeme.

Susan Sontag, Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947.-1963.

– Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.
– Ipak se vozite električnim tramvajem!
– Nikada! – plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i … kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu! A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.

Ranko Marinković, Kiklop

All my films are basically about myself. The way I see it, whenever I film my friends, the world around me, I try to be as casual in my filming as possible. But as I am reseeing my films, my film diaries, I notice that whenever I film or allow others to film me, I begin to act. I assume one or another persona. I am this, and I am that, and I am again someone else. I am clowning, I am posing, I am hamming. But in every one of those cases I am projecting myself into a persona, a role I never really was but many times I wanted to be.

Jonas Mekas

Kolodvor

Moj nedolazak u grad N.
dogodio se na vrijeme.

Bio si obaviješten
neposlanim pismom.

Stigao si ne doći
u predviđeno vrijeme.

Vlak je došao na treći peron.
Izašlo je puno ljudi.

U gužvi prema izlazu hodala je
moja odsutnost.

Nekoliko me žena
brzo zamijenilo
u toj žurbi.

Jednoj je prišao
netko meni nepoznat
ali ona ga je prepoznala
odmah.

Razmijenili su
ne naš poljubac,
a za to vrijeme je nestao
ne moj kofer.

Kolodvor u gradu N.
položio je ispit
iz objektivnog postojanja.

Cjelina je stajala na svom mjestu.
Detalji su se kretali
po zacrtanim tračnicama.

Čak se dogodio
dogovoreni susret.
Izvan dometa
naše prisutnosti.

U izgubljenom raju
vjerojatnosti.

Negdje drugdje.
Negdje drugdje.
Kako te riječi zvone.

Wislawa Szymborska

U vlaku, na povratku, imala sam dojam da sam svoju strast doslovce ispisala u Firenzi, dok sam, opsjednuta njime, hodala ulicama, obilazila muzeje, dok sam s njim sve gledala, s njim jela i s njim spavala u onom bučnom hotelu na obali Arna. Dovoljno bi bilo da se tamo vratim i pročitam tu priču o ženi zaljubljenoj u muškarca, svoju priču. Tih osam dana sama, bez riječi, osim onih upućenih posluzi, opsjednuta likom mojeg A. (do te mjere da bi me zaprepaštavali udvarači koji bi mi pristupali, pa zar ga ne naziru u mome tijelu?), nakon svega to mi se činilo poput kušnje koja je moju ljubav činila još savršenijom. Kao neka vrst dodatnog uloga, ovaj put u obliku mašte i čežnje za onim koga nema.

Annie Ernaux, Samo strast

Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.

Damir Karakaš, Okretište

Već mnogo stoljeća jašu ovako kao danas po moravskim selima mladići s čudnom porukom riječi koje, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s potresnom vjernošću a da ih se uopće ne razumiju. Neki su ljudi u davna vremena sigurno htjeli nešto važno reći; oni danas kroz svoje potomke oživljavaju kao gluhonijemi govornici što govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim pokretima. Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre nego i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog, razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbirati ni to; iz sjećanja će tako ispadati cijela stoljeća i tisućljeća, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga, i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njega povijest, neshvatljiva, neobuhvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla. Tisuće gluhonijemih kraljevskih konjica izjahat će u susret tim dalekim ljudima noseći tužne i nerazumljive poruke, a nitko neće imati vremena da ih sasluša.

Milan Kundera, Šala

Dear Milena, I wish the world were ending tomorrow. Then I could take the next train, arrive at your doorstep in Vienna, and say: “Come with me, Milena. We are going to love each other without scruples or fear or restraint. Because the world is ending tomorrow.” Perhaps we don’t love unreasonably because we think we have time, or have to reckon with time. But what if we don’t have time? Or what if time,as we know it, is irrelevant? Ah, if only the world were ending tomorrow. We could help each other very much.

Franz Kafka

I File the Bars…

I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold

Alice Rahon

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji

Iskusan je onaj koji svakim danom očekuje smrt, svet je onaj koji je želi, a bistar onaj koji ne žali ni za čim na svijetu. Pogledaj kako drvo u novembru ne žali za lišćem, jer mu je to spoljna krasota. Tako ni ti ne žali za uvelom ljepotom tjelesnom, budi mrtav, najbolje ti je. Čovjek nije u stanju pobožno provesti današnji dan, ako ne vjeruje da je to posljednji dan njegova života.

Mirko Kovač, Vrata od utrobe