Ograda

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojeg želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

Danijel Dragojević

I dok je tako koračao nabujalom ulicom u tu duboku ljetnu večer, obuzela ga je ona osobita osamljenost koja se osjeća samo u čudovišnoj bezličnosti mnoštva, onaj neusporedivi osjećaj čiste samoće koji se ne javlja ni u kojim drugim okolnostima. Samotan lik u jednoličnu pustinjskom prostranstvu nikada nije toliko sam kao osoba izgubljena u beskraju napućena velegrada. Onaj tko je sam u pustinji, svejednako je svjestan svoje važnosti, ma kako male, i svojeg odnosa prema prostoru kojeg vidi. No onaj tko je osamljen usred gusta jata, izgubi svijest o sebi kao pojedincu. Stotine nepoznatih tijela koje ga nehotice pritišću, stotine neznanih očiju koje tupo, bez iskre prepoznavanja, gledaju u njegovo lice, glasovi koji govore iznad, oko njega, ali nikad njemu – u tom leži istinska samoća. Svega je toga bio nejasno svjestan dok je posrtao puštajući da ga rijeka nosi.

John Williams, Ništa osim noći

Pišući o sebi u prvom licu, ugušio sam sebe i učinio se nevidljivim, onemogućio sam sebi da pronađem ono što tražim. Morao sam razdvojiti sebe od sebe, odmaknuti se i izdupsti nešto prostora između sebe i svoje teme (koja sam bio ja) pa sam se zato vratio na početak drugog dijela i počeo ga pisati u trećem licu. Ja se pretvorio u on, a udaljenost koju je stvorila ta mala promjena omogućila mi je da završim knjigu. Možda on (Walker) trpi zbog istog problema, nagađao sam. Možda je preblizu svojoj temi. Možda je materijal previše bolan i osoban da bi o njemu objektivno pisao u prvom licu.

Paul Auster, Nevidljivo

The theories about progress and the ‘genius which always pierces through’, arise from the fact that it is intolerable to suppose that what is most precious in the world should be given over to chance. It is because it is intolerable that it ought to be contemplated.
Creation is this very thing.
The only good which is not subject to chance is that which is outside the world.
The vulnerability of precious things is beautiful because vulnerability is a mark of existence.
The destruction of Troy. The fall of the petals from fruit trees in blossom. To know that what is most precious is not rooted in existence—that is beautiful. Why? It projects the soul beyond time.
The woman who wishes for a child white as snow and red as blood gets it, but she dies and the child is given over to a stepmother.

Simone Veil, Gravity and Grace, 1947

Juan Ramon Jimenez

U beskrajnoj bjelini
(snijeg, smilje i solana)
izgubi svoju fantaziju.

Bijela se boja kreće
po nijemom ćilimu
od perja golubinjeg.

Bez očiju i pokreta
nepomičan pati san.
Al u nutrini drhti.

U beskrajnoj bjelini,
kakvu čistu i prostranu ranu
ostavi njegova fantazija!

U beskrajnoj bjelini.

Snijeg. Smilje. Solana.

Federico Garcia Lorca

Slava može biti dobra ili loša – ova druga uglavnom se naziva glasinama. Ponekad ideje dobra i zla u svojim neprestanim mijenama zamršuju problem i u nekim se slučajevima isprepleću. Gdje neki vide ubojicu, drugi vide odvažna čovjeka. Gdje neki vide mučenika, drugi vide budalu. Poteškoće toga problema izrečene su posve nenamjerno u poznatoj Proudhonovoj rečenici: “Nakon tirana, ne poznajem ništa odbojnije od mučenika.”

Fernando Pessoa, Herostrat i potraga za besmrtnošću

Jedna nedovršena parabola u Ben Haasovim spisima, parabola pod naslovom “Priča o učeniku i Majstoru”, pošto nedovršena, ne sadrži nikakvo naravoučenije. Osim možda ovo: između Punoće i Privida punoće, u moralnom smislu, teško je uspostaviti jasnu razliku. “To nije uvek polazilo za rukom ni onome koga su zvali Majstor”, veli Frankel. “Nadnevši se nad ponor, on ni sam nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti Smislom.” iz ovog proizlazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice; jer je i to taština. Taština nad taštinama.

Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih (Priča o majstoru i učeniku)
37

Htio je da joj kaže: Ne stidi se, djevojko, ljubljenje nije grijeh. To je pametnije od svega što bi mogla da učiniš. Šta te se tiču mrtvi, njihovo je prošlo, tvoje traje. Živi, djevojko! Razvedrila ga je ova lijepa djevojka, i njen stidljivi mladić. Ovaj sumorni spomen-muzej divno je poslužio životu. Njihova ljubav je najljepša zapaljena svijeća mrtvima. Ovim mrtvima, jer su oni umrli za život. Došao je ovamo slučajno, da provede slobodno vrijeme. A otišao je veseo, kao da je našao ono što je tražio. A nije tražio ništa.

Meša Selimović, Krug

Sram

Iako ne poznajem plavetnilo neba,
iako ne poznajem zelenilo trave,
iako ne poznajem istoriju
čovjekovog pokrivanja tela,
stojim
unutar zaleđenog kruga,
okružena tugom i strepnjom.
Gola, stara i sama,
na svojim ramenima nosim
hiljadugodišnje breme
srama,
skrivanja,
pokornosti.
O majko sna
čije su kosti
drevna mesta za skladištenje
odumrlih čula,
pogledaj kako moje ogoljeno, staro korenje,
polako ali odlučno
prodire kroz zaleđeno tlo.

Žila Mosaed
Savremene iranske pesnikinje

Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovno je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlost svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahulje lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.

James Joyce, Dublinci (Mrtvi)

Iskaz o čovjeku kojeg volim

Kada te ne volim
povlačiš se u šutnju
dulju od dana i puštaš
da sve svoje
ostavim u jednoj točki
Takve točke mjesta su
koja žive na čovjeku kojeg volim
i kada te ne volim
one se razliju
u plitka jezera
u kojima je lako loviti ribu
i ljetovati s djecom.

Monika Herceg, Vrijeme prije jezika

Osjećaji pobuđeni nepravom umjetnošću kinetički su: želja ili gađenje. Želja nas nagoni da nešto posjedujemo, da nekamo pođemo; gađenje nas nagoni da se nečega okanimo, da se od nečega udaljimo. To su kinetički osjećaji. Zato su umjetnosti što ih pobuđuju, pornografske ili poučne, neprave umjetnosti. Zato je estetski osjećaj (služim se općenitim pojmom) statičan. Duh je obuzet i uzdignut nad želju i gađenje.

James Joyce, Portret umjetnika u mladosti

U vremenu u kojem se knjige pišu, objavljuju i čitaju više nego ikada prije pisac i čitalac najusamljenija su i najugroženija vrsta. “Čitaoci, izgubljeni u džungli loših knjiga, cinični zbog lažnih hiperbola kojima je okičena svaka knjiga, odustaju. Oni godišnje kupuju nekoliko nagrađenih autora i možda knjigu ili dvije autora čija imena prepoznaju, i odlaze. Pretjerana produkcija knjiga i njihovo pretjerano “napuhavanje” rezultiraju odustajanjem od čitanja. Ne radi se samo o tome da previše romana trči za čitaocem, nego o tome da previše romana zapravo rastjeruje čitaoca”, piše Salman Rushide.
(…)
U svijetu globalne književne tržnice samo je jednu stvar teško saznati: autentičnim piscima kako da pronađu čitaoca i autentičnim čitaocima kako da pronađu svog pisca.
(…)
Knjige će postojati dok budu postojale priče koje su uvjerene da moraju biti ispričane i dok postoje čitaoci (i pisci su čitaoci!) koji su čitajući te priče uvjereni da one moraju biti dopisane.

Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje

Kadli-tadli svi u životu otkriju da posvemašnja sreća nije ostvariva, ali se malobrojni zaustavljaju na oprečnu zaključku: da je neostvariva i potpuna nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ova krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; to se u prvom slučaju, zove nada, a u drugom – nesigurnost pred sutrašnjicom. Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj patnji.

Primo Levi, Zar je to čovjek

Istine kauboja

(Semu Šepardu)

Opušteni, pod nebom, u mislima što vrludaju. Priroda težačkog rada. Priroda dokolice i samog neba s uzbibanim masama koje su tako blizu da bi se lasom mogao uhvatiti oblak da ga čovjek stavi pod glavu ili pojede. Pokupiti zrna pasulja i kaše komadom mesa oblaka, a onda dremnuti posle obeda. Kakav život!

Dan moći. Danas mu je rođendan. I u toj razrađenoj, prefinjenoj atmosferi, on diše. Rođen je dok je gorela logorska vatra, i iznad glava kružio crveni soko. Majka ga je nosila na leđima, a otac ga ljuljao i uspavljivao uz stihove grube balade.

Pazi kako da dušu ogoliš
Pazi da je celu ne otvoriš

Naglo se budi iz sna, lutalica bez cilja, sav od dobre volje i nestrpljiv da krene dalje. Podiže teret na rame. Njegov način života, njegov cilj.

Patti Smith, Sakupljanje vune

Ljubljana 29. I. 65.

Draga gospođo Vrkljan,

Sretan sam jer vam moj rad
može pružiti zadovoljstvo, koje
je meni obično uskraćeno.
Naći prijatelja na toj osnovi prava
je svečanost. To znači, da se
ostvarilo, makar kratkotrajno,
pomirenje u začudnoj uzajamnosti:
to je verovatno sve i jedino što možemo
postići.

Srdačno Vas pozdravljam
Vaš
Stupica Gabrijel

Galebovi su odlazili i dolazili. Sve je bilo tako krhko, tako prolazno. Pisati barem zato, da se ovjekovječi nešto kratkotrajno. Možda neka ljubav. Alejandra, pomisli. I također: Georgina. Ali što od svega toga? Kako? Sve je tako teško, tako beznadno i lomno poput stakla.

Ne radi se, usto, samo o tome da se ovjekovječi nego da se istraži, da se pročeprka po ljudskom srcu, propitaju najskrovitiji prijevoji našeg bića.

Ernesto Sabato, O junacima i grobovima

Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.

Annie Ernaux, Događaj